Ahmed Muradbegović "Na Božijem putu"

 

Rođen je 3. marta 1898. godine u Gradačcu gdje je stekao osnovno obrazovanje. Gimnaziju  je pohađao u Tuzli, Sarajevu i Bihaću.

Maturirao je 1919. godine u Sarajevu. Iste godine upisao se na Pravni, a nakon dva semestra prešao na Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Uporedo je pohađao i završio dramsko-glumačku školu (1920-1922). Bio je bosanskohercegovački književnik, dramaturg, novelist, pjesnik i pisac pozorišnih djela i pripovjetki  s bošnjačkom tematikom.

Za života je imao dvanaest posebnih izdanja poezije, proze i drame.

Djela su prevođena  na njemački, talijanski i češki jezik.

Dvostruki  je dobitnik Demetrove nagrade 1926. i 1942. godine.

Najvažnija djela Ahmeda Muradbegovića su: 

• drame: "Majka", " Na Božijem putu" i "Husein-beg Gradaščević"
• zbirka pjesama "Haremska lirika"
• roman "Ponos"

Bio je u stalnom sukobu sa sredinom. Optuživan je i osuđivan od strane bošnjačkih konzervativaca prije i komunističkih vlasti iza Drugog svjetskog rata.

Predstavljao se kao Hrvat i musliman pa su ga zbog tog komunističke vlasti  zatvorile niz godina  u pritvor u Zenici.

Od 1956. do 1960. godine bio je direktor Drame u  Narodnom pozorištu u Banjoj Luci. U mirovinu odlazi 1960. godine i seli u Dubrovnik, gdje sudjeluje u kreiranju Dubrovačkih ljetnih igara. Umro je u Dubrovniku 15. marta 1972. godine i sahranjen na groblju Boninovo.

                                                              Na Božijem putu

 

Najveći broj ženskih likova pojavljuje se u drami "Na Božijem putu", ali je opet samo jedan (Lejla) uzrok i nosilac dramskog sukoba, i unutrašnjeg i vanjskog.

 

Zuhra i Mina su snahe Omerbega Idrizbegovića i  brane stavove svojih muževa. Bezlične su i međusobno gotovo identične, bez snažnih stavova i dilema. Njihov međusobni sukob je beznačajna ženska svađa, a bez uticaja na radnju drame.

 

Najla i Esma čine jos jedan par ženskih likova. One su sluškinje u begovoj kući, sarađuju s Lejlom u ostvarenju njene tajne ljubavi, pomažu joj u bijegu i govore glasno ono što se ona ne usuđuje izreći. Iako pomažu u razrješenju drame, nemaju uticaj na dramski sukob niti u njemu učestvuju. Esma i Najla tipični su funkcionalni likovi (sluškinje, družbenice, dadilje ...) bez vlastitog karaktera.

 

Jedan od bitnijih likova drame jeste majka Arifa. Ona je žena koja stoji imeđu muža i djece, razapeta imeđu supruge i majke u sebi. Ona stavlja sebe imeđu muževe ljutnje i Lejline ljubavi, pokušavajući pomoći Lejli, a da ne izazove begov bijes. Ni Arifa nije pokretač radnje, ona je prizma kroz koju sve prolazi, ona pokušava ublažiti, zaustaviti, izmiriti, sačuvati porodicu na okupu. Strah pred mužem i poštovanje prema njemu s jedne strane i majčinska ljubav prema djeci i želja da budu sretni, s druge, sile su koje Arifu razaraju iznutra. U trenucima najjačih sukoba samo Arifa, zaštićena pravom majke, smije izaći pred bega, reci nešto ili zaplakati.

 

Glavni i najinteresantniji lik drame je Lejla sa svojim moralnim dilemama i duševnim raskolima. U prvim prizorima Lejla je obična djevojka, omiljena u porodici, očeva maza, koja voli svog ašika Ćamila Kusturicu. Nepremostiv jaz imeđu Ćamilovih i begovih stavova stvara rascjep u Lejli. Od očevog odlaska Lejla proživljava strasne trenutke - u sukobu je sa Ćamilom jer nece do pogazi riječ datu ocu, što govori o njenim moralnim vrijednostima i čvrstini, ali i sa svojom porodicom koja joj ne vjeruje. Uporedo sa ovim sukobom Lejla se bori sa samom sobom - ljubav prema Ćamilu i želja za vlastitim porodom pokušava u njoj nadjačati jubav i datu riječ ocu. U jednom momentu ona kaže: "Stojim ovdje kao raskoljeno drvo na međi, jednim se dijelom hvatam ludo za život, a drugim se bezglavo rušim u propast. Poludit ću, majko, poluditi ... "Ovakvim načinom razmišljanja, koje nije svojstveno patrijarhalnoj sredini vjere i čvrstih ubjeđenja, Lejla je zakoračila među likove savremene književnosti, ali je nemogućnošću da sama donese odluku još uvijek vezana za tradiciju. Obećanje je pogazila tek kada je otac mrtav, što opet govori o njenoj slabosti i strahu pred njim. Lejlina ličnost poslije udaje još je više rascijepljena, sada je možemo posmatrati sa tri različita aspekta, u tri dimenzije - ona je kćerka begova, supruga Ćamilova i majka Asimova. Sukob prva dva dijela dovodi je pred samoubistvo, a treći joj vraća snagu i daje smisao životu. Puna nove snage koju joj je donijelo majčinstvo, Lejla prvi put otvoreno istupa pred oca i brani svoju ljubav i svoj porod. Tek sada Lejla ima snagu i majčinsko pravo da govori kao Hatidža, Devleta ili Arifa.

 

Svi Muradbegovićevi ženski likovi jesu jake individue, s izgrađenim i čvrstim stavovima, ali su, isto tako, sve njegove majke, supruge ili kćerke međusobno slične. Bez obzira na vrijeme u kome žive, na porodične ili historijske okolnosti, njegove žene brane materinstvo, ljubav i mir kao najveće ljudske vrijednosti.

 

 "Kad bi svijet materino srce imao ne bi nikad rata bilo! Ali ga nema i zato se ljudi krve!", rečenica je koju je izgovorila jedna od majki Muradbegovićevih drama.

 

 by Sumeja Zahirović