Zija Dizdarević „Majka“

    Zija Dizdarević rodio se 18. februara 1916. godine u Vitini kod Ljubuškog, od oca Šefkije i majke Selime iz fojničke porodice Salihagić.

Po rođenju sina Rešada 1919. godine Šefkija je, kao sudski službenik, premješten u Fojnicu gdje su rođeni Nijaz (1920), Nusret (1922) , Hasan (1924), Raif (1926), Faik (1929) i tri kćeri. Zijino  djetinjstvo i mladost vezani su za Fojnicu. Osnovnu školu završio je 1926. godine u Fojnici, Nižu šerijatsku gimnaziju 1930. i Učiteljsku školu 1936. godine u Sarajevu. Tokom 1934. godine obolio je od tuberkuloze pluća, sa povremenim pogoršanjima, ali ga to nije spriječilo da nastavi školovanje. Prvi objavljeni književni radovi „Halucinacije“  i „Zapisi bolesnog čovjeka„ 1935. godine nagovijestili su darovitog pisca. U periodu od 1937. do 1941. godine napisao je pregršt nezaboravnih pripovjedaka i objavio ih u „Putokazu„ (Bijeg Avdana Mujkića, Ramazanska noć), „Pregledu„ (Umiranja – iz ciklusa „Jeseni”) i „Politici“ (U bosanskoj kafani, Mujo telal, Pitanja nad kasabom, Abidagina ograma, Lukina odluka, Brko mi je prič’o, Mašo cjepar, Majka, Tifanova pobuna, Blago u duvaru, Otmica, Bude to, Prvi nemiri, Bošnjakluk Joze Čavara, Jesen u mojoj kasabi, Prosanjane jeseni, Jedan dan u mojoj kasabi, Naza vezilja, Brkina priča o kugi, Studeni putevi Mešana Ćore, Svjedok Mujo Tica, Zimska slika). Zija je živio svega 26 godina, više oskudno nego skromno, u grozničavom radu i učenju, ne žaleći sebe, kao da je znao da će živjeti kratko. Napisao je samo jednu do boli dirljivu zbirku priča „Prosanjane jeseni”. 

U Zijinim pričama, punim tananih, osjećajnih zapažanja i slika, data je tipična bosanska kasaba, zamrla i gluha, zaboravljena.

Uhapšen je, mučen i ubijen u Jasenovcu 1942. godine u 26. godini života.

Majka

U ovoj priči pisac se sjeća sebe kada je bio petnaest godina mladji. Opisuje majku. Sjeća se isprebijanog, polomljenog djetinjstva, nedoigrane igre, žene sakrivene u tami, očevog nemilosrdnog pogleda. Sjeća se kada su njegovoj majci dolazile žene na kahvu i oni su mogli, da ne smetaju po kući, izaći na skokak. Sjeća se i ljeta i nečega što snažno i otegnuto dreknu tu-uu-uu, bio je to auto koji je pregazilo Fikreta i zaustavio se. U prašini se naziralo samo nešto zeleno.

Iz kuće je izjurila majka i to je bio strahovit trenutak. Majka je imala bolan pogled. Došao je otac i izgalamio se na majku što je izasla nepokrivena...

Ljudi u ovim pričama nose se s nekom krupnom riječju u sebi a nikako da je izgovore, da se pokrenu, da nešto učine, izmijene svoju životnu situaciju da im je pokreta, zdravlja, dinamike, pažnje, sunca, smijeha, radosti, tihe noći pune miline, rada koji donosi mir, opuštenosti koja ne boli, života koji bi zapjevao u čovjeku i čovjeka koji bi stvarno zapjevao u tom životu ali toga nema. Ti likovi kao da su i zraka gladni. Ljudi su izgubili svoje jučer i sutra.

by Nihada Suljić