Smrt Omera i Merime

„Nije blago ni srebro ni zlato, već je blago što je srcu drago.“ 

       Smrt Omera i Merime je tradicionalna bošnjačka balada. Glavni junaci ove priče su Omer i Merima, mladić i djevojka koji su se zavoljeli iskrenom ljubavlju iako su poticali iz zavađenih porodica. Svi koji su ih poznavali znali su da je njihova ljubav ona prava, iskrena ljubav koja će dugo biti pamćena, ali su znali i za mržnju koja je postojala između njihovih nerazumnih majki. Ta mržnja i želja za osvetom dugo je pratila ove dvije porodice i nije nestala ni pred velikom i iskrenoj ljubavi Omera i Merime. Njih dvoje su bili samo majušni predmeti u igri njihovih mržnjom zatrovanih majki kojima ništa nije bilo važno osim slatke osvete. Zehru, Omerovu majku i Hasiju, Meriminu majku nije bilo briga za osjećanja njihove djece, niti su razmišljale o tome šta im se sve može desiti ako njihovoj ljubavi stanu na put. Zehra je željela da napakosti svojoj suparnici u mladosti i osveti joj se preko njene kćerke Merime, iako Merima ni za što nije bila kriva. Ona je samo voljela svoga Omera. Koliko je ljubav između Merime i Omera bila velika znala je i Fata, djevojka koju je Zehra izabrala za svoga sina. Fata je bila djevojka iz jako bogate porodice, draga svakom mladiću, lijepa lica i figure. Nije željela da se uda za Omera jer je bila svjesna toga da nije voljena i da je Omer nikada neće voljeti kao njegovu Merimu, ali joj majka nije dala da otkaže svatove jer bi to bila velika sramota za cijelu njihovu porodicu. Zehra je ubjeđivala Omera da je Fata bolja od Merime, ljepša i plemenitija, ali njene riječi nisu imale nikakvog uticaja na njega. Njegovo srce je bilo njegova vodilja kroz život, a ne razum.

    I pored sinovljevog odbijanja, Zehra nije htjela da odustane od svog nauma. Željela je da ga oženi na silu, a Omer iz dubokog poštovanja prema majci nije mogao da joj se suprotstavi.

    Ni Merimina majka Hasija nije bila ništa bolje od Omerove. U inat Zehri, odlučila je uda svoju kćerku ne razmišljajući od njenim osjećanjima, boli i patnju koju osjeća zbog razdvojenosti sa svojim voljenim. Čak i u trenucima kada je Merima osjećala da Omera više nema njena majka nije mogla da shvati koliko je velika Merimina ljubav, niti je mogla da pomisli da zbog takve ljubavi može da izgubi svoju kćerku.

    Nemoćan da se suprotstavi svojoj majci i njenoj odluci da ga oženi djevojkom koju ne voli, tužan i duboko očajan zbog rastanka sa svojom voljenom Merimom, nesrećni Omer je umesto života izabrao smrt. Dok su drugi čekali svadbu i veselje on je sa ogromnim bolom i žalom u srcu čekao da smrt dođe po njega, jer mu je život bez voljene osobe bio besmislen. I smrt je došla. Omer je umro, mlad i nevin u trenutku kad mu nije bilo vreme za umiranje, samo zato što nije nije mogao da se odupre drugima i pobijedi svoju zlu sudbinu.

    Iako nije bila u Omerovoj blizini, Merima je osjećala njegovu tugu i njegov jad. Njihove misli su bile povezane, a srca su im kucala kao jedno. Puna ljubavi i vjere u svog dragog predosjetila je njegovu smrt. Osjetivšii da Omera više nema, srce joj nije izdržalo i od tuge je prepuklo. Njena ljubav, tuga i očaj bili su toliko veliki da nije mogla da prežali smrt svog voljenog. Pridružila mu se na njegovom putu ka drugom svijetu, u kome će vječno ostati mladi i zaljubljeni, zauvijek jedno pored drugog.

    Zehri i Hasiji, nerazumnim i neosjetljivim majkama koje su bile pune mržnje, inata i želje za osvetom, ponos i mišljenje drugih ljudi su bili važniji od njihove rođene djece. Dopustile su da dvoje mladih odu sa ovog svijeta u cvijetu svoje mladosti, ni krivi ni dužni za ono što se u dalekoj prošlosti izmeću njih dvije dešavalo. Na kraju i jedna i druga nad grobom svog djeteta plakale su i proklinjale same sebe što su mlade rastavili i u smrt otjerale.

    

    Pjesma o Omeru i Merimi je postala izuzetno popularna, te je izraz "Omer i Merima" među Bošnjacima, a i šire, postao svojevrsni sinonim za nevinu i nesretnu ljubav.

    Radnja narodne balade, izvedena je živahno i pažljivo, vješto održavanim intenzitetom unutrašnje napetosti. Ovu je kvalitetu u obradi teme postigao narodni pjevač namjerno izostavljajući sve detalje koji bi smetali dramatičnom toku događaja.

    U ovoj je pjesmi, smrću mladića i djevojke, narodni pjevač je želio naglasiti snagu iskrene ljubavi i ljepotu njezine trajnosti. Narodni pjevač je svoju misao ilustrovao njihovom zajedničkom grobnicom. Odvojeni tokom života, povezani u smrti. Njihova povezana smrt simbol je sudbonosne veze dvoje ljubavnika, nasilno razdvojenih koji su mogli biti samo zajedno u smrti. Konačna slika dviju nesretnih majki, koje "u dubokoj boli psuju i stare i mlade nad grobovima svoje djece, koja razdvaja i milo i drago", verbalna je optužba onih koji, zaslijepljeni mržnjom, bogatstvom i novcem, uništavaju sreću mladih.

    Povezana Omerova i Merimina smrt simbol je sudbonosne veze između mladića i djevojke, dvoje zaljubljenih i nasilno razdvojenih koji su mogli biti zajedno samo u smrti. Njihova ljubav nije mogla nadvladati tradiciju i stroga porodična pravila, a njihov tragični kraj poruka je roditeljima da ne trebaju odlučivati o sudbini mladih i o tome koga će voljeti, jer to nije ni srebro ni zlato, već blago koje je drago srcu.

 

„Najveća kazna je zabraniti ljubav, a najveća nagrada učiniti nekog sretnim.“

Smrt Omera i Merime

 Dvoje su se zamilili mladih:
 Omer momče, Merima djevojka,
 U proljeće kad im cvjeta cv'jeće,
 Kad im cvjeta zumbul i karanfil;
 
 Upazi ih jedna mala straža,
 Mala straža, Omerova majka;
 pa besjedi Omerova majka:
 "Mili sine, Omer', momče mlado,
 ti ne ljubi Merime djevojke!
 Ljepšom će te oženiti majka –
 l'jepom Fatom novoga serdara.
 Još je Fata od roda bogata,
 i tebe će potpomoći blagom."
 Al' besjedi Omer momče mlado:
 "Prođi me se, moja mila majko
 Nije blago ni srebro ni zlato,
 Već je blago, što je srcu drago."
 
 To ne sluša Omerova majka,
 već na silu oženila sina,
 i na silu dovela djevojku.
 
 Kad je bilo večer po večeri
 i mladence u ložnicu sveli,
 al' besjedi Omer momče mlado:
 "Ao, Fato, ala ti si l'jepa!
 Moja Merima nije tako l'jepa,
 al' je Merima mome srcu draga.
 Oj, boga ti, Fatima djevojko,
 donesi mi divit i hartije,
 da napišem do dv'je do tri r'ječi;
 jer je moja pobjedljiva majka,
 pa će reći da si m' umorila."
 
 Kad je majci knjigu napisao
 on govori Fatimi djevojci:
 "Oj, boga ti, Fatima djevojko,
 kupajte me đulom rumenijem,
 prones'te me pokraj moje Merime,
 nek me Merima mrtvoga cjeliva
 kad me nije živog poljubila.
 Oj, boga ti, žalosna djevojko,
 ne pust' glasa do bijela dana,
 nek se moja naveseli majka
 i sestrice kola naigraju
 i u kolu pjesme napjevaju."
 To izusti pa i dušu pusti.
 
 Kad ujutru b'jeli dan osvanu,
 uranila Omerova majka,
 nosi kitu sitnoga bosiljka,
 da probudi dvoje mladenaca.
 Ciknu, viknu Fatima djevojka:
 "Oj, boga mi, mila moja majko,
 sinoć ti je Omer počinuo!"
 Al' besjedi Omerova majka:
 "Bog t' ubio, Fatima djevojko!
 Ti si mi ga umorila mlada!"
 Al' besjedi Fatima djevojka:
 "Nisam, majko, života mi moga!
 Neg' evo ti do dv'je do tri r'ječi
 što je tebi Omer ostavio."
 Čita r'ječi Omerova majka,
 čita r'ječi pa suze proliva.
 
 Kupaše ga đulom rumenijem,
 pon'ješe ga Meriminome dvoru.
 Al' besjedi Merima djevojka:
 "Đul miriše, mila moja majko,
 đul miriše oko našeg dvora;
 čini mi se – Omerova duša."
 Al' besjedi l'jepe Merime majka:
 "Muč, ne luduj, Merima djevojko!
 Muč, ne luduj, kad budala nisi!
 Sad tvoj Omer drugu dragu ljubi,
 a za tebe mladu i ne mari!"
 
 Al' besjedi Merima djevojka:
 "Đul miriše, mila moja majko,
 đul miriše – Omerova duša."
 Ona strča dolje niz čardake,
 pa istrča na sokak na vrata,
 vidi granu sitnoga bisera,
 bogom brati do dva pobratima:
 "Čija li je grana od bisera?"
 Al' besjede do dva pobratima:
 "To je grana mladoga Omera."
 Al' besjedi Merima djevojka:
 "Bogom braćo, do dva pobratima,
 spustite ga pred moje dvorove –
 da ga jadna mrtva cjelivam,
 kad ga nisam živa poljubila!"
 
 Spustiše ga pred Merimine dvore,
 k njemu Merima živa primaknula,
 mrtva Merima crnoj zemlji pala.
 Sabljama joj sanduk satesaše.
 Kad Omera od dvora pon'ješe,
 tada Merimu u sanduk spustiše;
 kad Omera na groblje don'ješe,
 tada Merimu od dvora pon'ješe;
 kad Omera u raku spustiše,
 tada Merimu na groblje don'ješe;
 kad Omera zemljicom posuše,
 tada Merimu u raku spustiše.
 
 Tu se tuku do dv'je stare majke
 i proklinju i staro i mlado
 ko rastavi i milo i drago.

 by Sumeja Zahirović