Smrt braće Morića

 

    Braća Morići u Sarajevu sigurno nisu nepoznanica. Lijepa bašta, hlad i ona kaldrma u Morića hanu donekle su doprinijeli tome, ali svakako i balada koja priča priču o Morićima.

    Sredinom 18. stoljeća u su Sarajevu živjela dva brata, bogata trgovca, Hadži Mehmed-aga zvani Pašo i Ibrahim-aga Morić, od oca Mustafa-age, koji je bio janjičar s titulom serdengečdije i majke Amine.

Predaja kaže kako se Morići nisu borili samo protiv vlasti, već su bili u zavadi  i sa Halilbašićima, koji su živjeli u mahali na drugoj strani Miljacke, te da su se pristaše ove dvije ugledne sarajevske porodice po gradu sukobljavale poput dvije zaraćene vojske.

Priča se i da su Morići bili silnici i zulumćari - sjeli bi nasred Šeher-ćehajine ćuprije jedan naspram drugog i pružili svoje dugačke čibuke da im se lule dodiruju. Tako bi satima sjedili, pričali i pušili, a da za to vrijeme niko nije smio preći preko ćuprije.

Istina je i da su oteli jedan bostan (baštu) na desnoj obali Miljacke od vakufa osnivača Sarajeva Isa-bega Ishakovića. Ali ne za sebe, već su ga pripojili vakufu svoje mahalske, Vekil-Harčove džamije. Time su, kako kaže historičar Hamdija Kreševljaković, jedan jak vakuf malo oštetili, a drugi slab pomogli.

Kada je anarhija u Sarajevu dozlogrdila vlastima, Morići su početkom marta 1757. godine uhvaćeni. Najvjerovatnija verzija njihova hapšenja je ona po kojoj su zarobljeni nakon ikindije (popodnevne molitve) u Bakr-babinoj džamiji na At-mejdanu, nakon čega su u lancima sprovedeni do sarajevske tvrđave, gdje im je suđeno, a nakon čega su i zadavljeni.

Balada o braći Morić

 Hapšenje i pogubljenje Morića ispričano  je i opjevano u narodnoj pjesmi. Braća Morići sahranjeni su u haremu Vekil-Harčove džamije, poznate i kao Hadžijska, koja se nalazi odmah iza Inat-kuće. Pokopani su uz svog oca Mustaf-agu i majku Aminu, a u zidu džamije nalazi se i spomen-ploča posvećena Mehmedu i Ibrahimu Moriću.

U ovoj usmenoj baladi je opjevana jedna tužna priča s elementima tragedije u kojoj je istinska tragična junakinja njihova majka kojoj od tuge srce pepukne baš kao i Hasanaginici.

Smrt braće Morića

Ferman dođe iz Stambola,

Bujruntija iz Travnika,

Baš u šeher-Sarajevo,

A na ruke Dizdar-agi,

Da hvataju dva Morića,

Dva Morića, dva pašića,

Morić Ibru, Morić Pašu;

Da hvataju, da ih vežu,

Da ih vežu i osude.

Sultanu su dodijali,

Po tužbama iz Travnika,

Iz Travnika od vezira,

Da Morići, odmetnici,

Ne kabule ni sultana,

Ni sultana, ni vezira,

Nit ikaki gospodara,

Veće sami gospodare,

Gospodare kako hoće.

Kad vidio Dizdar-aga

Što mu kaže bujruntija,

Hršum čini haskeriji,

Da hvataju dva Morića,

Da hvataju, da ih vežu,

Da ih vežu, da ih vode

Pravo gradu u tavnicu,

Gdjeno Dizdar brzo kroji –

Ko omrkne, ne osvane.

Uhvatiše dva Morića,

Uhvatiše, savezaše,

Savezaše, povedoše,

Baš kad majka pitu suče;

U ruci joj oklagija,

A u drugoj zlatan ibrik;

Haber dođe staroj majci,

Da Moriće uhvatiše,

U tavnicu povedoše.

Kad to čula stara majka,

Sve je, jadna, pobacala

Po avliji, po kaldrmi –

Oklagiju prelomila,

Zlatan ibrik ulupila,

Pa poletje iz avlije,

Bosonoga, gologlava,

Figanj čini, kose čupa,

Vas Hat-mejdan rasplakala.

Pa eto je u Sarače:

– Jazuk vama svi sarači!

Što pustiste dva Morića?

Što mi jednog ne oteste,

Ili kako izmoliste?

Ko će mene utješiti?

Ko li staru prigledati?

Pišći stara kao guja,

I sarači zaplakaše.

Otlen pođe u Kovače,

Ruke lomi, a govori:

– Jazuk vama svi kovači!

Što pustiste dva Morića?

Što mi jednog ne oteste,

Ili kako izmoliste?

Ko će mene utješiti?

Ko li staru prigledati?

Teško meni jadnoj majci!

Opet leti stara majka

Pravo brdu uz Kovače,

Dok je stigla Dizdar-agu,

Di joj vodi oba sina,

Oba sina savezana

Sindžirima debelijem.

Bir ih stiže jadna majka,

Bir ih stiže, pred njih pade,

Pred njih pade – molit stade.

Lijepo moli stara majka:

– Bogom brate Dizdar-aga.

Pusti meni jednog sina,

Pusti meni jali Ibru,

Jali Ibru, jali Pašu,

Išći mala! Koliko ćeš?

Il' čifluka, ili kmeta?

Ili voliš suha zlata?

Samo jednog daj mi sina!

Ako li mi pustit nećeš,

Kunem ti se dinom mojim,

A i postom Ramazanom

Zaklinjaću nebo, zemlju,

Učiniću tešku dovu,

Nikad mira biti neće

Ni sultanu, ni veziru,

Dok nad Bosnom oni budu,

A ni tebi dobra nije!

Kad to čuo Dizdar-aga,

Progovara staroj majci:

– Vrat' se natrag, stara majko,

Pustiću ti oba sina,

Oba sina bez dinara.

Prevari se stara majka,

Prevari se, pa se vrati;

Ciče halke u sindžira –

Povedoše dva Morića.

Kad su bili na Jekovcu,

Progovara Morić Ibro:

– A borati, Dizdar-aga,

Zastavider nubečije,

Oprosti mi b'jele ruke,

I dodaj mi tamburicu,

Da pogledam po Saraj'vu,

Ne bi li mi lakše bilo!

Kad to čuo Dizdar-aga,

Zaustavi jasakčije,

Naokolo nubečije,

Oprosti mu b'jele ruke

Dodade mu tamburicu.

Ja da vidiš Morić Ibre,

Kad se lati tamburice –

Pritegnu joj tanke žice,

Pa zakuca i zapjeva.

Sitno kuca Morić Ibro,

Sitno kuca, jasno pjeva:

– Dunjaluče, golem ti si!

Sarajevo, sehir ti si!

Baščaršijo, gani ti si!

Ćemalušo, duga ti si!

Latinluče, ravan ti si!

Tašlihanu, širok ti si!

L'jepa Maro, l'jepa ti si!

Dosta si me napojila,

Od dušmana zaklonila,

Vakat došo valja mrijeti!

Opet Ibru savezaše,

Savezaše, povedoše,

Morić Ibru, Morić Pašu,

I u grad ih dovedoše,

U tavnicu zatvoriše.

Kad je bilo po akšamu,

Progovara Dizdar-aga:

– Izvedite dva Morića,

Donesite svilen gajtan!

Izvedoše dva Morića,

Donesoše svilen gajtan,

Udaviše Morić Pašu;

Sve to gleda Morić Ibro.

Progovara Dizdar-aga:

– A borati, Morić Ibro,

Je l' ti žao tvoga brata?

Progovara Morić Ibro:

– Jes mi žao moga brata!

Još žalije stare majke!

Udaviše dva Morića,

Pred kapiju izbaciše

I dva topa opališe.

Kad to čula stara majka,

Poletjela stara majka.

Kad je bila na kapiju,

Al joj leže oba sina,

Oba sina udavljena;

Na nogama bukagije,

Na rukama lisičine,

Oko vrata svilen gajtan.

Kad to vidje stara majka,

Od jada joj srce puklo.

by Nejra Muminović