Hasanaginica

 

    Hasanaginica je bošnjačka usmena balada, koja je nastala između 1646. i 1649. u okrilju begovske bošnjačke porodice iz Imotske krajine, koja je tada bila dio Bosanskog pašaluka, i vjerovatno se prepričavala s koljena na koljeno po Imotskom i okolini dok je od zaborava nije otrgnuo talijanski putopisac i etnograf Alberto Fortis 1774, nazivajući je "morlačkom baladom" (morlačka = ilirska). 

 Ova balada nastala je u Imotskoj krajini, na mjestu odakle se u daljini naziru sjeverni visovi planine Biokovo. Radnja se dešava u Vrdolu i Župi, gdje je Hasan-aga Arapović imao velika imanja. Temelji Hasan-agine kule postoje i danas, kao i mjesto gdje je Hasanagica sahranjena. Njen mezar leži u blizini ruševina kule, kraj tri bunara odakle je zahvatala vodu.

Povrede koje se spominju u baladi Hasan-aga je zadobio u borbi s kršćanskim odmetnicima (1645-1669). Dok je ležao ranjen, njegova žena Fatima Arapović (rođ. Pintorović) nije ga nijednom posjetila, "od stida", kako navodi pjesma. To je bilo u jednom jako patrijarhalnom vremenu, kad se smatralo da je ženino mjesto u kući sa djecom. Međutim, Hasan-aga se naljutio i poslao ženi poruku da ga ne čeka na dvoru te da se vrati svojoj majci u Klis. Ona ga ipak čeka i nada se da će se predomisliti, no on je po dolasku tjera sa dvora.

To se najvjerovatnije dešava između 1645. i 1648. Fatimin brat, beg Pintorović, mimo njene želje ugovara brak s imotskim kadijom. To je bio jedan od bogatijih Imoćana te je beg Pintorović htio izvući ličnu korist iz tog braka.

Hasanaginica je tada već psihički slomljena žena koja pati za svojom djecom. Zaustavila je svatove kraj dvora da vidi djecu i oprosti se od njih. Tada se primjećuje Hasan-agina surovost kad doziva djecu, "sirotice svoje, koje majka neće ni da pogleda".

Njeno srce nije moglo više izdržati te pada na zemlju i umire od boli i nepravde gledajući u svoju djecu:

Uput se je s dušom rastavila

Od žalosti gledajuć sirote!

Teško je znati šta se od ovoga stvarno desilo, možda sve, a možda samo poneki fragmenti. Ipak, zna se da su sljedeće osobe stvarno postojale:

·        Hasan Arapović – Hasan-aga, vjerovatno graničar tadašnje bosanske države

·        Hasanaginica – Fatima Arapović (rođ. Pintorović), Hasan-agina žena

·        beg Pintorović, brat Fatime Arapović.

Također, postoje ostaci Hasanaginih dvora i kule, kao i Fatimin mezar u blizini.   

    Prvi put u pisanoj formi balada Hasanaginica objavljena je u putopisu Alberta

Fortisa, Putovanje u Dalmaciju (1774) – originalna verzija: Viaggio in Dalmazia, Venezia, 1774. 

Prvi prijevod doživjela je već sljedeće godine, a preveo ju je na njemački jezik

Johann Wolfgang von Goethe. Nakon toga je prevedena i na druge svjetske jezike.

Godine 1814. baladu je objavio i Vuk Stefanović Karadžić. U to vrijeme bila je omiljena u evropskim književnim krugovima. 

Dramska nabijenost radnje, emocije, problemi klasne, etičke, psihološke prirode,

zatečeno stanje patrijarhata i njegov utjecaj na žene kao dio tadašnjeg društva, privukli su pažnju mnogih i otvorila su se velika pitanja te je Hasanaginica postala inspiracija za nastanak novih umjetničkih djela.

Balada je imala ogroman utjecaj na cjelokupnu bosanskohercegovačku književnost što je rezultiralo dramskim, romanesknim uplitanjem, aludiranjem na baladu, pa tako sama balada često funkcioniše i kao podtekst.

Dramatizaciju balade Hasanaginica u književnosti možemo posmatrati kroz

različita dramska oblikovanja.

Na osnovu teksta balade nastale su sljedeće drame:

▪️ Hasanaginica, drama u tri čina (1909), Milan Ogrizović;

▪️ Hasanaginica (1911), Aleksa Šantić;

▪️ Hasanaginica (Šefka Hasanova), drama u četiri čina (1929), Vladislav

Veselinović Tmuša;

▪️Hasanaginica (1976), Ljubomir Simović;

▪️ Hasanaginica (1982), Alija Isaković;

▪️ Hasanaginica (1999), Nijaz Alispahić;

▪️ Hasanaginca (2010), Vahida Šeremet.

 

HASANAGINICA Šta se b'jeli u gori zelenoj? Al' je snijeg, al' su labudovi? Da je snijeg, već bi okopnio, labudovi već bi poletjeli. Nit' je snijeg nit' su labudovi, Nego šator age Hasan-age; on boluje od ljutijeh rana. Oblazi ga mati i sestrica, a ljubovca od stida ne mogla.   Kad li mu je ranam' bolje bilo, on poruči vjernoj ljubi svojoj: "Ne čekaj me u dvoru b'jelomu, ni u dvoru, ni u rodu momu." Kad kaduna r'ječi razumjela, još je jadna u toj misli stala, jeka stade konja oko dvora; tad pobježe Hasanaginica da vrat lomi kuli niz pendžere; za njom trče dv'je ćere djevojke: "Vrati nam se, mila majko naša! Nije ovo babo Hasan-aga, već daidža, Pintorović beže." I vrati se Hasanaginica, ter se vješa bratu oko vrata. "Da, moj brate, velike sramote — gdje me šalje od petero dice!" Beže muči, ništa ne govori, već se maša u džepe svione vadi joj knjigu oprošćenja, da uzimlje potpuno vjenčanje, da gre s njime majci unatrage. Kad kaduna knjigu proučila, dva je sina u čelo ljubila, a dv'je ćere u rumena lica, a s malahnim u bešici sinkom, od'jelit se nikako ne mogla, već je bratac za ruke uzeo. I jedva je s sinkom rastavio, ter je meće sebi na konjica, s njom grede dvoru bjelomu.   U rodu je malo vr'jeme stala, — malo vr'jeme, ni nedjelju dana; dobra kada i od roda dobra, dobru kadu prose sa svih strana, a najviše imotski kadija. Kaduna se bratu svome moli: "Aj tako te ne želila, braco, nemoj mene davat ni za koga. da ne puca jadno srce moje gledajući sirotiće svoje." Ali beže ništa ne hajaše, već nju daje imotskom kadiji. Još kaduna bratu se moljaše da napiše listak b'jele knjige, da je šalje imotskom kadiji: "Djevojka te l'jepo pozdravljaše, A u knjizi l'jepo te moljaše, Kad pokupiš gospodu svatove, Dug pul'duvak nosi na djevojku: Kada bude agi mimo dvora, Nek ne vidi sirotiće svoje.   Kad kadiji b’jela knjiga dođe, Gospodu je svate pokupio, Svate kupi grede po djevojku. Dobro svati došli po djevojke, I zdravo se povratili s njome. A kad bili agi mimo dvora, Dv’je je ćerce s pendžere gledahu, A dva sina prid nju ishođahu: Tere svojoj majci govorahu: — Vrati nam se, mila majko naša, Da mi tebi užinati damo!   Kad to čula Hasanaginica, Starišini svatov govorila: — Bogom brate, svatov starišina, Ustavi mi konje uza dvora, Da darujem sirotice moje. Ustaviše konje uza dvora. Svoju dicu l'jepo darovala: Svakom sinku nazve pozlaćene, Svakoj ćeri čohu do poljane; A malomu u bešici sinku, Njemu šalje u bošči haljine.   A to gleda junak Hasan-aga, Ter dozivlje do dva sina svoja: Hod' te amo, sirotice moje, kad se neće smilovati na vas majka vaša srca kamenoga!   Kad to čula Hasanaginica, bjelim licem u zemlju ud'rila, usput se je s dušom rastavila.                                                                                         by Dalila Abazović