Nikola Šop

    Nikola Šop je bosanskohercegovački pjesnik, rođen u Jajcu, u Bosni i Hercegovini, 19. augusta 1904. godine.

    Njegovo djelo iluminira ponajprije samotnjački interijer, posvećeni krug "svijetle samoće", u kojem živi svoj imaginirani poetski svijet, više nego i sama religioznost, koja spontano zrači iz njegovih pjesama kao prirodno stanje duha i svijesti. Šop je moderni kršćanin koji ljudskošću prevladava dogme, naivnom dobrodušnošću, poput fra Marka Krnete iz Andrićeve novele, Šop upućuje svoje stihove Isusu bez bogobojaznosti, toplom ljudskom neposrednošću, kao prisne poruke prijatelju koji mu je jednak, koji s njim dijeli dobro i zlo. Šopov Krist je potpuni čovjek, koji se odriče božanske moći da bi omekšao, oplemenio ljudska srca vlastitom poniznošću i dobrotom. Šopove pjesničke zbirke "Pjesme siromasnog sina" (1926), "Isus i moja sjena" (1934), "Od ranih do kasnih pijetlova" (1939) i "Za kasnim stolom" (1943), a ništa manje i čudesna, bajkovita pjesnička proza "Tajanstvena prela" (1943), unutarnjom profinjenošću religioznog čuvstva, uzdižu se prema svemirskim visinama, koje će nadahnuti njegove zbirke "Kućice u svemiru" (1957) i "Astralije" (1961).

    BiH je jednostavno bio zaboravljen, gotovo izbrisan. Dobro je da se pojavilo neko novo doba koje je dovelo Nikolu Šopa na tako "veliku" novčanicu od 100 konvertibilnih maraka. U spomen na Šopa, u Jajcu se održava pjesnička manifestacija "Dani Nikole Šopa".

    Ozbiljnost i radoznalost modernog čovjeka, prevodilac Pannoniusa i autor knjige o Horaciju, advokat nekog umanjenog intimnog "džepnog kršćanstva" i zadivljeni registrator balističkih komunikacija sa svemirom. Magnetizira ga ritam modernih kretanja a moli prije rata da tvornice sporije rade, raduje se bezazleno svakom preobražaju a tuguje što romantiku svijeća smjenjuje prozaičnost elektrike. Mirno podnosi starenje a žali za regionima djetinjstva, idealizira školu i sumnja u sveznadarstvo učitelja. Ne podnosi hijerarhiju, neskromnost, pompu i svijet je napučio prolaznicima bez ambicija. Na krivudavom putu mogao se lišiti svega osim čuđenja, ozlovoljiti je mogao učenjake, sistematičare, dogmatičare, skeptike i cinike, ali nikada čitaoca privržena lirici, nikada iskrena poštovaoca pjesme. 

by Erna Gurić