Rođen je u Odžaku 12. marta 1878. godine. U rodnom gradu je pohađao mekteb, a istovremeno pohađao je i državnu narodnu školu. Nakon očeve smrti i majčine preudaje seli se u Tešanj, uči brijački zanat, upisuje se u medresu i uči kod tešanjskog muftije Mesuda ef. Smailbegovića turski, arapski i perzijski jezik.
1898. godine odlazi u Istambul, gdje se upoznaje s Osmanom Đikićem, a već sljedeće godine vraća se kući i potom tri godine služi vojsku u Tuzli i Budimpešti. Ponovo odlazi u Istambul 1902. godine, gdje pohađa medresu Mektebi Numunci Terreke, a zatim je prešao u gimnaziju. Usljed imovinskih neprilika vraća se u Sarajevo i tu upisuje Šerijatsku sudačku školu. Tu je studirao od 1904. godine do 1908. godine dok nije, 11. aprila, isključen iz škole. Već tada djeluje u brojnim listovima, ponajviše u Beharu, Bošnjaku te u zagrebačkim časopisima: Domaćem ognjištu, Pobratimu, Sijelu, Prosvjeti, Mladoj Hrvatskoj i Hrvatskoj smotri.
Nakon što je zbog boemskog života isključen iz internata, preuzima uredništvo Behara, diplomira, odlazi u Zagreb i upisuje Pravni fakultet, druži se s Matošem i Ujevićem, 1910. godine vraća se u Bosnu, gdje u više mjesta (Bijeljina, Tešanj, Sarajevo) službuje, da bi napokon preuzeo časopis Biser u Mostaru. Sav se posvetio spisateljskom radu, piše pjesme, eseje, kritike, prevodi brojne studije i knjige, za Kalajdžićevu Muslimansku biblioteku. Ali, već 1914. ponovo biva mobilisan, prebačen u Tuzlu, pa u Oerkeny u Mađarskoj. Vraćajući se u Oerkenyu s jedne zabave u kasarnu, pijan, pao je i ostao u snijegu gdje je nađen već polusmrznut. Tada se razbolio od tuberkuloze, pa je poslije kratkog liječenja vraćen kući kao neizlječiv.
U Tešnju mu je Ademaga Mešić pokušao pomoći dodijelivši mu posebnog doktora i svu moguću njegu, ali Ćatić umire 6. aprila 1915. godine, u 4 sata poslijepodne.
Na njegovom mezaru u Tešnju stoji isklesano:
"Ovdje leži pjesnik odličnoga dara,
koji nije tražio časti ni šićara,
već boemski živio i čuvenstveno pjevo,
dok ga smrt ne doprati do ovog mezara."
Mnoge škole u Bosni i Hercegovini nose njegovo ime među kojima je i tešanjska Gimnazija "Musa Ćazim Ćatić". Također, Musa Ćazim Ćatić se nalazi na novčanici 50 KM.
Sva njegova djela su kasnije sabrana u dvije knjige, Izvorna poezija i Izvorna i prevedena proza.
Dvadeset godina poslije njegove smrti, Muslimansko kulturno društvo “Gajret” ga se sjeća, te pravi izbor njegove poezije koju objavljuju. Nakon toga, pada u potpunosti u zaborav, da bi za pedesetu godišnjicu njegove smrti, grad Tešanj objavio izbor njegove poezije. Uslijedila su još dva izbora, jedan objavljen u Hrvatskoj.
Njegova poezija zasluženo je vrednovana tek 90-tih godina, u vremenu buđenja bošnjačkog nacionalnog identiteta.
Njegove pjesme su postale modeli moderne bošnjačke poezije.
Također, nedavno je u Odžaku osnovano udruženje sa njegovim imenom koje svake godine objavljuje konkurs kojim novčano (300 KM) nagrađuje najbolje pjesme bh. autora.
Teubei-nesuh
(Pokajanje jednog griješnog pjesnika)
Mom pobri S. Bakamoviću
Gospode, evo na sedždu ti padam,
Pred vječnom tvojom klanjam se dobrotom
I molitvu ti u stihove skladam,
Proseć, "Oh, daj mi smisao za ljepotom!"
Gospode, evo, na sedždu ti padam.
Ti znaš da bijah nevin poput rose
I poput lijera u proljeću ranom;
Al' ljudi, med što pod jezikom nose,
Otrov mi dadoše u bokalu pjanom,
Mada sam bio nevin poput rose.
I tada s tvoga skrenuo sam puta
I zatrtao kroz pustoš i tamu
Ah, strast mi razum u okove sputa,
Da ropski dvori njenu crnom plamu -
I s tvoga ja sam zabasao puta.
Vjeru i nadu iz srca izgubih,
I moju ljubav pomrč'o je grijeh -
Postadoh sarhoš oholi i grubi,
Sav ideal mu što je vinski mijeh...
Ah, svoju vjeru i nadu izgubih!...
I slavih Bakha kao sveto biće,
Veneri pete jezikom sam liz'o -
Vlastitim zubom ja sam svoje žiće
Komad po komad kao zvijer griz'o,
Slaveći Bakha kao sveto biće.
Svačiji prezir pratio je mene,
Od sjene moje druzi mi bježahu
I sve me čiste klonile se žene...
Vaj! Teško mi je bilo siromahu,
Jer ljudski prezir pratio je mene.
Ja sada bježim pod okrilje tvoje
I tvog Kur'ana, tvoje vječne riječi,
Gospode, grijehe odriješi moje
I bolesnu mi dušu izliječi -
Ta ja se sklanjam pod okrilje tvoje.
Gospode, razum prosvijetli mi sada
I daj mi snage, daj mi volju jaku
Demone sve što može da savlada...
Nek tvoja milost svijetli mi u mraku
Gospode, razum prosvijetli mi sada!
Raspiri moje stare vjere plamen,
Vrati mi ljubav i sve stare dare,
Da tresnem čašom o ledeni kamen
I noktom zgrebem Venerine čare -
O, raspiri mi stare vjere plamen!...
Gospode, evo na sedždu ti padam,
I kajem grijehe pred tvojom dobrotom -
I molitvu ti u stihove skladam,
Proseć: "Ah, daj mi smisao za ljepotom!" -
Gospode, evo na sedždu ti padam!...
Ova pjesma predstavlja mističko – pokajničku ekstazu koja dolazi do svog vrhunca. Ova pjesma je u stvari vrhunac i kraj Ćatićevog ispovijedanja stihom, u času kada je već uveliko pisao pjesme čije značenje postoji prije svega zahvaljujući jeziku a ne odslikavanju svijeta ili nekom izricanju osjećanja. Ovdje Ćatić upućuje molbe Bogu da mu razum prosvijetli i raspiri stare vjere plamen. On pokajnički priznaje vlastite grijehe i traži moralnu snagu da se odupre iskušenju. Pjesnik se ogoljava i pada na sedždu Stvoritelju, znajući da je tada najbliži Uzvišenom, i ne bez razloga ponavlja stih “Gospode, evo na sedždu Ti padam.“ Ova pjesma predstavlja dramu moralne i mističke savjesti, gdje se očišćenje identifikuje sa ljepotom.
Iz puno vjerskih pjesama koje je napisao Ćatić može se zaključiti da nemar ne može savladati srce koje drhti od ljubavi i straha prema Allahu Uzvišenom. Srce iskrenog muslimana je trajno otvoreno u traženju oprosta, samoprijekoru i kajanju, osjećajući uvijek dahove pokornosti, upute, bogobojaznosti i zadovoljstva. Međutim, nemar savladava srca okrenuta od Njegovog imperativa i Njegove upute. Zato, ako je došlo do toga treba moliti Allaha Uzvišenog za pokajanje (Teubei). Nikada nije kasno, čak i na samrti može se pokajati.
😘♥️
OdgovoriIzbriši