Avdo Karabegović Hasanbegov

    Avdo Karabegović Hasanbegov je bosanskohercegovački književnik, rođen u Modriči, begovskoj porodici, koja se doselila iz Budima. U Modriči je završio mekteb. Avdo je naučio čitati i pisati uz pomoć svoga amidžića i imenjaka Avde Karabegovića.

Nakon očeve smrti, u petnaestoj godini završio je osnovnu školu. Uskoro iza toga umrla mu je i mati. Godine 1898. njegovo zdravlje bilo je narušeno, ali je nastojao da se upiše u sarajevsku učiteljsku školu. Primljen je, ali tri mjeseca poslije toga vratio se kući i umro u dvadeset i drugoj godini svoga života. Za Avdu su tvrdili da je bio "tih, lijep, nadaren i ponizan mladić". Počeo je pisati već u 18. godini života. Pisao je pjesme, a prvu je pjesmu napisao četiri godine prije smrti. Bavio se i bilježenjem narodnih priča koje je čuo od djeda. Prevodio je sa slovenskog jezika. Njegove su pjesme izazvale gnjev modričanske čaršije. Pjesme su mu objavljene posthumno: Pjesme, Beograd 1902. i 1905., Djela I i II, Sombor 1903. i 1904. godine, Zagreb 1967. U Sarajevu mu je objavljena zbirka Sabrane pjesme 1985. Svoje pojedinačne radove objavljivao je u Gajretu, Građaninu, Bršljanu, Zori, Nadi, Nevenu i mnogim drugim časopisima. Pred smrt je Svetozaru Ćoroviću poslao rukopis "sve svoje pjesme", da ih objavi "ako može". Objavljene su tri zbirke njegovih pjesama: "prvo izdanje Ćorović je priredio 1902. a druge dvije učiteljski pripravnici u Somboru 1903. i 1904. godine."

U jednom izvrsnom eseju Slobodan Blagojević njegovu pjesmu poredi sa slavnim sonetom Johna Donnea. Niko u njegovoj generaciji nije pisao kao Hasanbegov. Da je ovaj pjesnik poživio, slika bosanskohercegovačke poezije bila bi zasigurno drukčija. Od 1912. nije pisano o njemu kao pjesniku. Nema ga u antologijama, nijedan historičar književnosti nije mu poklonio ni dio svoje ljubavi i  književnih obzira. Nijedan njegov stih nije javno recitovan od vremena kada je zaboravljena njegova pjesma "Đul miriše proljetnijem dahom".

O njegovom književnom radu, ličnoj tragediji i problemima (uvredama i preziru) koje je imao sa svojom učmalom sredinom, zarobljenom konzervativizmom i predrasudama, uglavnom je sve rečeno poslije objavljivanja njegove prve zbirke pjesama, i to često anonimno. O njegovom književnom radu svoje mišljenje su izrekli Vojislav Ilić Mlađi (Kolo, 1902), Antun Aškerc (Zvono, 1902).

NA MJESEČINI 

Umorni zraci blago umiru

Posljednji pozdrav tihoj večer

Anđeo mira krilom mahnuo, 

I od tog jednog toplog zamaha,

Ko tanko velo, večer prozračna,

na upokojenu zemlju spusti se.

Ko krotka djeca crne trepavke, 

Tako je narav oči sklopila,

I tihim, mirnim sankom zaspala.

O u tom blagom miru večernjem,

U tvome krilu, milo janješce,

Umorma glava kad mi počiva 

Bez strasnih želja srca mlađanog,

bez mirisa i bez nadanja!

O, u tom blagom miru večernjem

I moja duša tiho uzleti 

u beskonačnost tajnog prostora,

I oprosti se veza zemaljskih,

Bez cilja luta Božijim svemirom,

I gleda zv' jezde, sitne proščice, 

Đe u sunčanom se žaru ljeskaju.

O, kako milo, kako lagodno

Kroz uspravnu dušu struje mi

Čarobni zvuci pjesme slavujske!

I tako mi je toplo u srcu,

U njemu ko da slavuj stanuje 

I svoje tužne pjesme klikuje...

Ja ljubim vas, o sitni slavuji,

I vaše pjesme tako volim ja! 

A tamo negdje vrlo daleko,

Kroz večer tihu potok žubori,

Uz mladog lišća tiho šuštanje,

I opet čujem sa šumom dubokim,

S klisure tvrde u crnu provalu

Strmoglavce se roni vodopad;

I prskajući svojim biserom

Daleko uvis ko prah srebreni,

Na bukovom se granju ustavlja,

I s mladog lišća, kao suzice,

Kapljice krupne tiho kapaju.

O, u tom blagom miru večernjem,

Kako je slatko, kako ugodno,

U tvojem krilu, milo janješce,

Ovako spavat slatko, bezbrižno!

I tako mi je toplo u srcu

Kad čujem tvoga srca kucanje,

I tvojih grudi strasne uzdahe,

O, u tom blagom miru večernjem

Ja vječno slušam pjesme slavujske

I slušam vječno šumni vodopad

O, iz tog sanka ne bih želio

Da mi se ikad duša probudi,

I oko da mi više pogleda

U suhu prozu žića ljudskoga!

O, slušao bih vječno vodopad,

U beznade đe se ruši provale,

I mladog lišća šuštanje -

Večernjeg vjetra krilom dirnuto.

by Nermina Ribo