Najveća promjena u životu i kulturi Bošnjaka nastala je odlaskom Turaka i dolaskom Austro-Ugara u Bosnu 1878. godine. Ljudi su do tada za bosanski pisani jezik koristili arapsko pismo (arebicu), djelimično bosančicu, te Vukovu ćirilicu.
Odlaskom Turaka arebica se i dalje upotrebljava, a bosančica nestaje. Dolazi do pravopisne reforme arebice u čemu je najuspješniji bio Džemaludin Čaušević. Veoma važno je bilo izvršiti pravopisnu reformu arebice zbog upotrebe jezika u muslimanskim (vjerskim) školama u kojima su udžbenici bili pisani na turskom jeziku. Stvorile su se težnje da se maternji jezik uvede u te škole, stoga je bosanski jezik ušao u nastavni plan ruždije 1884. godine. Za uvođenje narodnog jezika u vjerske škole najzaslužniji su: Sejfudin Proho, Omer Humo, i Ibrahim Seljubac. Tada se počinju štampati početnice pisane arebicom na bosanskom jeziku.
Muhamed Agić je 1868. godine objavio prvu početnicu. U njoj nailazimo na miješanje ikavskih i ijekavskih oblika kao i pojavu brojnih orijentalizama.
Pred kraj turske vladavine okretanjem prema Evropi u Bosni se javljaju reformski procesi na polju obrazovanja. U drugoj polovini 19. vijeka, iako se suprostavljalo Vukovom fonološkom pravopisu, do kraja vijeka je bio prihvaćen i u Bosni i Hercegovini.
Godine 1867. izlazi prvi srpski bukvar pisan novim fonološkim pravopisom u Sarajevu. Tada izlazi i list Sarajevska vila.
Prvi bošnjački listovi: Bosanski vjestnik (list izlazi od 1866. do 1887. jednom sedmično), i Sarajevski cvjetnik, objavljen 1868. godine, urednika Mehmeda Šakira Kurtćehajića. U listovima se objavljuju bošnjačke lirske i epske pjesme na čistom narodnom jeziku. Oba su štampana dvojezično: na turskom i bosanskom jeziku, Vukovom reformisanom ćirilicom.
Tada dolazi do osnivanja bošnjačkih listova i časopisa. Godine 1891. počinje izlaziti prvi bošnjački list Bošnjak, štampan latinicom. Časopis je gajio jasnoću izraza, jezičku izvornost i jednostavnost. Ovu jezičku težnju, privrženost narodnom iskazu i njegovanju leksičke i gramatičke jasnoće će kasnije gajiti prvi bošnjački književni časopis Behar, pokrenut 1900.- te godine, koji je napisan latiničnim pismom. Kao Behar i naredni časopisi Gajret i Biser gajiće čistotu, jednostavnost i jasnoću izraza.
Na polju književnosti i jezika nailazimo na reformu Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka
Krajem 80-tih i 90-tih godina 19. vijeka pojavljuju se bošnjački pisci koji pišu na maternjem jeziku i latiničnim pismom. Najznačajniji među njima je bio Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak. On duhovno odvaja Bošnjake od orijentalne tradicije i usmjerava bošnjačlu kulturu ka evropskoj modernizaciji. Pored književne on vrši i jezičku reformu. U svojim djelima Pouka o lijepom ponašanju 1883. koja je štampana na narodnom jeziku i latinicom, zatim Narodnom blagu 1887. , prvoj zbirci bošnjačkih narodnih umotvorina, ima velik uticaj na prihvatanje latiničnog pisma kod Bošnjaka. Tome doprinose i dvije sveske Istočnog blaga, 1896. i 1897. Takođe je i prvi sakupljač dijalektološke građe u Bosni i Hercegovini. Kao osnova je maternji zapadnohercegovački ikavskoštokavski dijalekat i jezik narodne književnosti, sa vidnim odstupanjima i nedostacima.
Važnu ulogu u prihvatanju latiničnog pisma imao je i zbornik austrijskog visokog činovnika i osnivača Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Koste Hermanna, Narodne pjesme Muhamedanaca u Bosni i Hercegovini, 1888. i 1889. Epske narodne pjesme Bošnjaka pokazuju novoštokavsku jezičku podlogu, mada ima miješanja dijalekatskih tipova te miješanja ikavizama i ijekavizama.
Češki muzikolog Ludvig Kuba u prikupljanju bošnjačkih lirskih pjesama i sevdalinki objavljuje knjigu pod nazivom Pjesme i napjevi iz Bosne i Hercegovine.
Službeni naziv za jezik u Bosni i Hercegovini je bosanski jezik sa nadopunom bosanski zemaljski jezik.
Za vrijeme austrougarskog upravitelja Benjamina Kalaja, u Bosni je korišten isključivo naziv bosanski jezik kome je dat veliki politički značaj.
Fran Vuletić je izradio prvu Gramatiku bosanskoga jezika za srednje škole, 1890. godine. Naziv bosanski jezik je ovdje bio više u političke svrhe upotrebljivan.
Iz ovog perioda imamo i prvu dvojezičnu gramatiku tursko-bosansku i bosansko-tursku, Ibrahima Edhema Berbića Bosansko-turski učitelj, objavljenu u Carigradu 1893.
Nakon neuspjeha Kalajeve političke bosanske nacije te zajedničkog jezika, a pod uticajem srpskih i hrvatskih nacionalističkih organizacija (naredbom Zemaljske vlade), službeni naziv bosanski jezik je ukinut i zamijenjen nazivom srpskohrvatski 1907. godine. Istog trenutka Gramatika bosanskoga jezika mijenja svoj naziv, dok je Bošnjacima dopuštena mogućnost da u svojim nacionalnim institucijama svoj jezik imenuju bosanskim.
Tursko-bosanski rječnik Ahmeda Kulendera, izašao 1912. je nastavak tradicije izrade dvojezičnih tursko-bosanskih rječnika.
Dominantno pismo je latinica, dok je ćirilica prisutna prvenstveno u srpskim krugovima u BiH. Bosančica i arebica, pisma koja su godinama bila dominantna, sporadično su se koristila. Arebica iščezava pred latinicom i ćirilicom, dok su za bosančicu pokušaji da se sačuva bili uzaludni.
by Uzeir Tihak
Nema komentara:
Objavi komentar