Druga faza razvoja bosanskog jezika - tursko doba

 

    Ova faza trajala je oko 4 stoljeća, za vrijeme turske vladavine.

Odvijala se u četiri toka:

 1. pisana aktivnost na narodnom jeziku i bosančici,

2. stvaralaštvo na arapskom, turskom i perzijskom jeziku,

3. alhamijado literatura (bosanski jezik, arapsko pismo),

4. krajiška pisma.

  1. Početak ove faze ogleda se u dosljednosti upotrebe bosanskog jezika i bosančice. Ovo se pismo posebno njeguje na sudovima begova i igra značajnu ulogu u diplomatskim kontaktima s evropskim zemljama. Begovi su ga koristili u dopisivanju s Dubrovačkom Republikom i drugim državama. Također je bila raširena u privatnoj prepisci. Najznačajniji pisani materijal o begovici sačuvan je u tzv. krajinska (krajiška) pisma od 16. do 18. stoljeća. Bosanski franjevci pisali su i na bosanskom jeziku, bosančicom koju su nazivali samostanskim pismom.

    2. Stvaralaštvo na orijentalnim jezicima (arapskom, turskom i perzijskom) traje od 15. do 19. stoljeća. Napisana su mnoga književna i naučna djela, djela iz leksikografije i gramatike. Najistaknutiji bošnjački pisci ovog razdoblja su: Derviš-paša Bajezidagić, Fevzija i Zijaija Mostarac, Nerkesi, Hadži Jusuf Livnjak (piše putopise), Mula Mustafa Bašeskija (Ljetopis), Muhamed Hevaji Uskufi (tursko-bosanski rječnik). Svi svoj "maternji jezik" nazivaju bosanskim.

    3. Arapska abeceda bila je raširena u Bosni od 18. do 19. stoljeća. Arapska abeceda prilagođena fonetskom sistemu našeg jezika poznata je kao arebica. Poznata literatura o alhamijado književnosti napisana je na arapskom jeziku. Najvažniji pjesnici ovog razdoblja su Umihana Čuvidina, Mustafa Firaki, Ilhamija i drugi. Upotreba bosanskog jezika ogleda se u narodnoj umjetnosti: sevdalinke, balade, romanse i slično. Na kraju ove faze objavljeni su prvi radovi i štampane prve narodne pjesme (Bosanski vijesnik i Sarajevski cvjetnik).

Devetnaesto stoljeće obiluje preporodnim procesima među Hrvatima i Srbima. Hrvati bosanski jezik smatraju dijelom hrvatskog jezika, a za Srbe je to bio srpski jezik. 1850. godine održan je poznati Bečki književni ugovor. Najvažnija je odluka da se južni jezik (istočnohercegovački ijekavskoštakavski dijalekt) treba uzeti kao zajednički jezik, tj. Vukov hercegovački, a Gajev štokavsko-ijekavski dijalekt kao književni. Nigdje se ne spominje ni Bosna ni Bošnjaci ni bosanski jezik. To traje 100 godina, kada će jezik Bošnjaka zapravo biti prepoznat na tom južnom dijalektu. Novosadskim sporazumom iz 1954. godine jezik u Bosni i Hercegovini dobio je naziv srpskohrvatski / hrvatskosrpski, a naziv bosanski uklonjen iz upotrebe.

    4. Krajiška pisma pisana su od 16. do 18. stoljeća. Slali su ih bošnjački graničari, age i begovi, zapovjednici u turskoj službi hrvatskim i austrijskim vlastima, dubrovačkim, crnogorskim vlastima i slično. Pisma su napisana na narodnom jeziku, bosančicom s puno ikavizama ili ijekavizama ako potječu iz Hercegovine. Pisma pišu o poteškoćama života i ratovanja na granici, razmjeni zarobljenika s obje strane, brakovima i brakovima preko granice, vojnoj jedinici, danoj riječi, besmislu ratovanja itd.

    Za ovu fazu karakteristična je kontinuirana upotreba naziva bosanski jezik i svijest stvaralaca ovog perioda o pripadnosti maternjem jeziku. Na to nije utjecala ni epoha stvaranja na orijentalnim jezicima.

by Arnel Vugdalić