Umihana Čuvidina - prva bošnjačka pjesnikinja

    Umihana Čuvidina je prva poznata bošnjačka pjesnikinja i jedna je od prvih pjesnikinja na bosanskom jeziku. Rođena je u Sarajevu oko 1794. godine i umrla je u Sarajevu oko 1870. Mezar joj je "pod gajem na Hridu".

    Umihana se rodila na Hridu, a rodna kuća joj je bila na uglu Mujezinova sokaka. Umihana je bila zaručena s Mujom Čamdži-bajraktarom, Sarajlijom, koji je 1813. godine, za vrijeme srpskog ustanka, poginuo pod Loznicom u vojsci. Umihana je počela pisati pjesme nakon tragične pogibije zaručnika. Bolna sudbina koja ju je zadesila učinila je da se Umihana nikada emocionalno ne oporavi. Za zaručnikovu pogibiju saznala je u oktobru ili novembru 1813. godine. To je bio trenutak kada je odlučila da ostatak života provede kao zaručnica junaka Čamdži Muje, čuvajući uspomenu na njega. Ta ogromna bol je u Umihani izazvala potrebu i želju da Čamdži Mujo zauvijek ostane u sjećanju, prvenstveno njenom, a zatim i u pisanim tragovima bošnjačke književnosti. Izvor njezinih pjesama su individualno iskustvo i osjećanja. O Umihani se ne zna puno jer su o njezinom životu sačuvani samo oskudni podaci, a njezina poezija se postupno pretopila u narodnu pa zbog toga neki historičari književnosti njezine pjesme svrstavaju u narodne. Jedna njezinih pjesama koja je ostala sačuvana je pjesma “Sarajlije iđu na vojsku protiv Srbije”. Postoje dvije verzije ove pjesme, jedna je sačuvana u Mostaru, a druga u Travniku. Prvu pjesmu zabilježio je Kamilo Blagajić iz Travnika. Pjesmu iz Mostara je prema kazivanju svoje majke Nazife zabilježio Mehmed Dželaluddin u svojoj klasičnoj zbirci.

    Umihana je živjela u vrijeme procvata narodne lirske poezije. U svojim pjesmama njegovala je osobine narodne poezije. Okrenuta vlastitom doživljaju i izražavanju svijeta, u leksici, metrici i melodici narodne pjesme stihovi Umihane Čuvidine nose oznake izvornog stvaranja. Mi danas možemo govoriti o njenom pjesničkom svijetu, metrici, osjećanju i pjesničkom postupku. Tako mali sačuvani opus pjesničkog djela Umihane Čuvidine može biti uz ostalo razlog ravnodušnosti književne historije prema njenim tvorevinama. 

"Čamdzi Mujo i lijepa Uma", je prva pjesma kojom je ova pjesnikinja, inspirisana lirskom narodnom pjesmom, opjevala svoju vlastitu tragediju,

Čamdži Mujo i lijepa Uma

Vino piju age Sarajlije,

vino piju, Zasavicu biju,

ranjenici mladi podvikuju.

Svaki veli: ‘Jallah, moja majko.’

Čamdži Mujo: ‘Jallah, moja Ummo!’

Čamdži Mujo družini govori:

‘Ah, družino, moja braćo draga!

Kada meni suđen danak dođe,

suđen danak i umrli sahat,

ufat’te mi konja lastavicu,

i na konju zelenu dolamu!

U dolami, u džepu desnome,

u njemu je prsten i jabuka, u zadžepku mrko ogledalo,

podajte ga mojoj Umihani,

nek’ se ogleda, a mene ne gleda,

nek’ se udaje, a mene ne čeka!

A ja ću se junak oženiti,

crnom zemljom i zelenom travom.

Ako bude roda gospodskoga,

žalit će me tri godine dana;

Ako bude roda hojratskoga,

neće žalit’ ni tri b’jela dana!’

To izusti, pa dušicu ispusti,

i umrije žalosna mu majka!

Ufatiše konja lastavicu,

i na konju zelenu dolamu.

 

Kad su došli šeher Sarajevu,

uzimaju prsten i jabuku,

dadoše ga dilber Umihani.

Desila se roda gospodskoga,

žalila ga tri godine dana:

Za godinu lice ne umila,

a za drugu se ne nasmijala,

a za treću kosu ne oplela.

Kad nastala četvrta godina,

rusu kosu rukom odrezala,

pa je šalje daji na kapiju.

Dajo joj je kosu pozlatio,

dajinica biserom okitila, pa je meće gradu na kapiju:

‘Ova kosa u devletu rasla,

u golemu jadu odrezana:

Il’ je majka ukopala sina,

il’ sestrica brata jedinoga?

Il’ djevojka svoga suđenika?

Nit’ je majka ukopala sina,

ni sestrica brata jedinoga,

već djevojka svoga suđenika,

što ga neće steći dovijeka!’

Govori joj ostarjela majka:

‘Što ti žališ tuđina junaka,

 

Nije ti ga majčica rodila?’

‘Luda ti si, moja mila majko!

Da si mi ga i triput rodila,

ja ga ne bih ovol’ko žalila, ko što žalim tuđina junaka,

ja ga neću steći dovijeka!’

by Lejla Redžebašić