Alhamijado književnost

                                  

     Pod pojmom alhamijado književnosti podrazumijeva se književnost na narodnom jeziku pisana arebicom. Naziv je izveden od arapske riječi al adžemije što znači strani, tuđi, nearapski.

  Kod naroda kod kojih je vladavina Arapa i islamiziranih Turaka trajala duže vremena i gdje je književnost na orijentalnim jezicima dosezala svoj vrhunac postojala je i književnost na narodnim jezicima, pisana arapskim pismom. To se dešavalo u Španiji, Grčkoj, Albaniji, Poljskoj, Bjelorusiji a posebno bogatstvo primjera ovakve književnosti susrećemo u književnosti BiH. Ona je vezana isključivo za muslimansku sredinu.

   U 16. vijeku u Bosni i Hercegovini dolazi do pojave alhamijado književnosti. Alhamijado književnost je s rijetkim izuzecima imala uglavnom pobožno-didaktički karakter. Njeni glavni oblici cu bili: ilahije, kaside, poslanice, pozivi i poruke (tzv. arzuhali), te pjesme napisane po uzoru na narodnu poeziju. 

  U razdoblju nešto dužem od oko tri i po stoljeća živjela je i razvijala se bosanska alhamijado književnost. Najstariji, do sada pronađeni, tekst muslimanske pisane književnosti na narodnom jeziku je ljubavna pjesma “Hirvat turkisi” iz 1588/89. godine od Mehmeda Erdeljca dok je posljednji izvorni tekst alhamijado književnosti “Fikhul - ibadet (šerijatskopravne norme o izvršavanju vjerskih obaveza)” od Muhameda Seida Serdarevića, objavljen u Sarajevu 1941. godine. U istom vremenskom razdoblju postojala je i književnost Bošnjaka na orijentalnim jezicima koja je dostigla visok umjetnički stepen, ali to nikako ne znači da je alhamijado književnost bez umjetničke vrijednosti i značaja.

   Alhamijado književnost je raznovrsna, kako po temama: ljubavna, “na narodnu”, rugalice, političke, društvene, intimne, ilahije, kaside, mevludi, udžbenici, epistole, kratke priče, vjerske pouke, mistika, glosari... tako i po formama: u prozi često dijaloški oblik, u poeziji raznovrstan stih od pet slogova do osamnaesterca i od sažete lirske forme do razvijene epske poeme. Dakle, nije to literatura s dva ili tri tematska područja nego je to književnost sa svim temama koje mogu literaturu zanimati. Jedino što začuđuje je veoma mali broj imena autora pojedinih rukopisnih tekstova. Autori su se rijetko potpisivali ispod svojih djela mada su nam pjesnici svoje ime ugradili u stihu i stilu kojim je pjesma ispjevana. To osobito vrijedi za A. Ilhamiju, H. Kaimiju, M. H. Uskufiju, Šejh Abdurahmana Siriju i jednog od posljednjih alhamijado pjesnika - Muhameda Rušdiju.

    Alhamijado književnost nije većeg značaja poklanjala ljubavnoj lirici. Ostao je spomen troje autora s nekoliko pjesama koje samo nagovještavaju talentovane pisce. Od posebnog su interesa i vrijednosti oni bosanskohercegovački alhamijado tekstovi koji govore o društveno-političkim prilikama u BiH u vrijeme osmanskog perioda. Kao crvena nit provlači se već od početka 17. stoljeća, tužaljka radi nepravde koja je bila prisutna a poseban odjek dobit će u pjesmi A. Ilhamije “Čudan zeman nastade”. Brojni su i drugi tekstovi koji govore o teškom stanju u BiH. Posebno mjesto pripada pjesnicima poput M. H. Uskufija, H. Kaimije, Mustafe Firakija.

    Ilahija je najzastupljenija vrsta u alhamijado književnosti. Poznato je da je ilahija pjesma kojom se slavi i veliča Bog. Međutim, u alhamijado književnosti ona ima šire i kompleksnije značenje; ona ne predstavlja samo pohvalu i veličanje Boga, nego većinom poprima obilježje praktičnih uputa o načinu života, o vrijednostima pojedinih islamskih učenja i vjerskih obaveza, o vjerovanju u njih, jer je njihovo izvršavanje samo put do spoznaje Boga, do sticanja Njegove naklonosti i osiguranja čovjekovog ulaska u džennet. 

    Ilahije na bosanskom jeziku često su se prepisivale, a učile su se i napamet gdje su se podvrgavale doradi i usavršavanju. Tako je ona od individualne prerasla u kolektivnu narodnu tvorevinu.

    Pored poezije razvijala se i prozna alhamijado književnost. Dok u poeziji nailazimo na raznovrsnost tema, prozna književnost je jednoobrazna u svom osnovnom cilju: učenja vjeri, njenim vrijednostima i obredima, te moralno-duhovnih poruka. Svi prozni tekstovi mogu se podijeliti na dvije grupe: tekstovi vjerske pouke i tekstovi poučnog i odgojnog karaktera.

    Razvoj alhamijado književnosti se ne završava sa 1878. godinom. Ona se čak intezivira, posebno u štamparskoj djelatnosti i nakon izvršene reforme pravopisa bosanske arebice, koju su uradili Mehmed Dž. Čaušević i Hamdija Mulić. Tako je život arebice produžen do početka Drugog svjetskog rata, ali se djela nisu širila prepisivanjem nego štampanjem.

Najznačajniji predstavnici alhamijado književnosti u BiH su:

• Muhamed Hevaji Uskufi
• Abdulvehab Ilhamija,
• Umihana Čuvidina.
• Hasan Kafija Pruščak 
• Mustafa Ejubović - Šejh Jujo
• Ahmed-paša Hercegović
• Arif Hikmet-beg Rizvanbegović
• Nerkesi Sarajlija
• Husein Lamekani
• Hasan Kaimija 
• Mula Mustafa Bašeskija 
• Softa Fejzo
• Abdurahman Siri 
• Omer Humo 
• Ibrahim Seljubac 
• Muhamed Ruždi Dizdarević 
• Sakih Sidki Hadžihusejnović Muvekit 
• Muhamed Enveri Kadić.

Reformisana arebica - matufovica/matufovača koju su uradili Čaušević i Mulić.

  by Selmir