Aleksa Šantić je bio bosanskohercegovački i srpski pjesnik i jedan od najpoznatijih predstavnika novije lirike u BiH.
Rođen je 27. maja 1868. godine u Mostaru, gdje je i proveo najveći dio života. Završio je trgovačku školu u Trstu i Ljubljani, a nakon toga se vratio u Mostar. Bio je predsjednik Srpskog društva "Gusle" u Mostaru i osnivač časopisa "Zora". Umro je 02. februara 1924. godine u Mostaru.
Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić dostiže između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme. Šantićeva poezija je puna snažnih emocija, ljubavne tuge a i boli i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kome je i sam pripadao. Njegova muza je na razmeđu ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaćenog naroda.
Šantićeva poezija puna je snažnih emocija i ljubavne tuge.
Ljubavna poezija mostarskog pjesnika razvila se pod jakim utjecajem bošnjačke ljubavne pjesme - sevdalinke. Ambijent njegovih ljubavnih pjesama je ambijent bašta, behara, hamama, šedrvana... Djevojke koje su u njima, pojavljuju se okićene đerdanima, bajne su i izazovne, ali ipak skrivene ljepote. Takva je pjesma "Emina", a duh te pjesme je toliko pogođen da je pjesma ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka, a samo rijetki znaju da ju je Šantić napisao. U ljubavnim pjesmama najčešći motiv je čežnja. Pjesnik sve svoje drage posmatra iz prikrajka, pa čežnja najčešće prerasta u tugu zbog neostvarene ljubavi i promašenosti muškog života.
"Emina" (1902. godina)
Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kada šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!
Ja joj nazvah selam, al', moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode,
Pa po bašti đule zalivati ode;
S grana vjetar duhnu, pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste.
Zamirisa kosa k'o zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko'!
Pjesma je napisana pod utiskom ljepote Mostarke Emine Sefić.
Emina Sefić - rođena je 1884. godine u Mostaru. Njena porodica i ona živjeli su u blizini Starog mosta i bili su komšije slavnom pjesniku Aleksi Šantiću.
Pjesma je prvi put objavljena 1902. godine u časopisu Kolo, a kasnije su je izvodili mnogi umjetnici.
27. maja 2010. godine otkrivena je bronzana statua Emine u Mostaru, na Šantićev 142. rođendan. Statua nije bazirana na Emininim fotografijama nego je to bila umjetnička vizija bosanske ljepote.
Posljednju strofu, koja je dodana izvornom Šantićevom tekstu, ispjevala je Sevda Katica, kada joj je Himzo Polovina donio vijest o smrti otpjevane Emine.
"Umro stari pjesnik,
Umrla Emina
Ostala je tužna
Bašta od jasmina
Razbio se ibrik
Uvenulo cvijeće
Pjesma o Emini
NIKAD umrijet' neće!"
I zaista, pjesma o Emini je doživjela mnogo izvođenja i uvijek predstavlja izazov umjetnicima.
by Amina Ždralić
👏
OdgovoriIzbriši👏👏👏
OdgovoriIzbriši